
Đorđe
Petrović Karađorđe, rođen je najverovatnije 16. novembra (po starom
kalendaru 3.novembra) 1762. godine (po nekim podacima 1752.) u
Viševcu u Osmanskom carstvu (danas Srbija) na Đurđic, od oca Petra i
majke Marice. Kažemo najverovatnije, jer se za godinu rođenja
pominju period od 1749. do 1770. godine.
Poreklo
Njegovi preci potiču iz crnogorsko-hercegovačkih brda, od Vasojevića,
odakle se njegov deda Jovan sa svoja dva sina doselio u Šumadiju,
posle austrijsko-turskog rata 1737-39. Prezime mu je po ocu Petru.
Karađorđe potiče iz siromašne porodice. Majka mu je bila Marica
Živković iz Masloševa u Šumadiji. Njegov otac je zbog siromaštva
često menjao spahije i mesto boravka, obzirom da Turci raju nisu
preterano vezivali za baštinu. Kako je Đorđe stasavao i služio kod
imućnijih Srba i Turaka, tako se i njihova materijalna situacija
popravljala.
Ženidba i emigracija u Austriju
1785/86.godine Đorđe Petrović se ženi Jelenom Jovanović. Prema nekim
izvorima, Jelenini roditelji su bili imućniji i nisu dali svoju kćer,
ali ju je Đorđe oteo i učinio svojom ženom. Posle ženidbe nije dugo
ostao u Srbiji, odakle predvodi zbeg, najverovatnije zbog neslaganja
sa pravom prve bračne noći (nije hteo da dozvoli da Turčin provede
sa njegovom ženom prvu bračnu noć kako su pravila nalagala). Postoji
verzija i da je navodno ubio Turčina.
U tom zbegu se desio događaj koji je mnogo osporavan i izazvao
velike polemike među istoričarima - oceubistvo. Najverovatnija priča
je da je njegov otac, koji je godinama služio kod Turaka, u jednom
trenutku odlučio da nagovori sve da se vrate i nastave da žive kao
do sada, služeći Turke. Svi u zbegu su to razumeli kao pretnju da će
se vratiti u ropstvo ili u smrt. Kada je uvideo da majčino
preklinjanje oca da odustane od povratka ne pomaže i da ima podršku
svih, digao je ruku na oca, a potom je njegovog oca Petra dotukao
momak iz pratnje. Ubistvo je, po Vuku, učinjeno u ljutnji i iz
ljubavi, i njime su spašeni svi iz zbega, a njegov otac sramote i
ropstva. 1796. godine, po povratku u Srbiju, Karađorđe se ispovedio
i zamolio za oproštaj, koji je od sveštenstva i naroda dobio.
Austro-turski rat i povratak u Srbiju
Pred kraj austro-turskog rata, 1787.godine, kod nas poznatijeg kao
Kočina krajina, Karađorđe počinje da ratuje na strani Austrije
protiv Turaka. Kao podoficir ratovao je neoklevajući da se ogleda sa
neprijateljem i ubija ugledne turske junake. Sredinom 1791.
zaključuje se mir, Karađorđe dobija unapređenje i medalju za
hrabrost i odmeće se u hajduke, gde predvodi veliku hajdučku družinu.
1793/94. dolazi do opadanja hajdučije i Đorđe se povlači i živi
mirno sa porodicom u Topoli.
Prvi srpski ustanak
Na slici se nalazi oružje koje je korišćeno u Prvom srpskom ustanku.
Oružje sa slike je pripadalo vođi Prvog srpskog ustanka,
Karađorđu.Kraj 18-og i početak 19-tog veka donosi povećanje zuluma
koji su Turci činili nad srpskim narodom. Ogromni nameti, samovolja
i terorisanje naroda od strane Turaka i janjičara, gušenje svakog
otpora dovode do udruživanja srpskih velikaša i dogovorima oko
pobune.
Povod za Prvi srpski ustanak bio je krvavi događaj, poznat kao seča
knezova. O tome je pevao Filip Višnjić u čuvenoj pesmi Početak bune
protiv dahija. Posecanjem viđenijih srpskih glava, Turci su hteli da
zaplaše srpski narod i onemoguće ustanak za koji su znali da se
sprema.
Na narodnom zboru u Orašcu Karađorđe je izabran za vođu ustanka i
tako je stao na čelo izmučenog srpskog naroda u borbi protiv Turaka.
Ne može se tačno reći kada je održan zbor u Orašcu, ali se uzima
najčešće pominjani datum, a to je Sretenje Gospodnje, 15. februar
1804. godine (2.februar po starom kalendaru). Karađorđe je lično
obilazio narod i dogovarao sa ostalim vođama tok borbe i pripreme za
ustanak. Kao strog i dosledan, uživao je autoritet u narodu i među
drugim vođama. Ostalo je zapisano da su ga se plašili zbog preke
naravi i zbog spremnosti da bez kompromisa dođe do cilja. Iza njega
su ostale mnoge pobede često nad brojnijom i opremljenijom turskom
vojskom: Ivankovac, Mišar, Novi Pazar, Varvarin...
Slom ustanka
Nakon mira u Bukureštu dolazi do nesloge među ljudstvom što se
odrazilo i na delovanje i akcije naroda. Karađorđe uviđa da je dalja
borba uzaludna i odlučuje da 1813. godine pobegne u Austriju, ali se
1816. pridružio grčkom pokretu u želji da nastavi borbu za
proterivanje Turaka. Sledeće godine je došao tajno u Srbiju kako bi
se sa Milošem Obrenovićem dogovorio o zajedničkoj akciji, ali je po
Miloševoj naredbi ubijen u noći između 13. i 14. jula 1817. godine u
selu Radovanju kod Velike Plane.